Picture
Još kao pripravnik dobila sam posao u ovoj mojoj školici, u jednom selu tako malom da ga nećete pronaći niti na zemljopisnoj karti.  I sada se svježe sjećam svoga razočarenja kada sam vidjela to malo selo i staru oronulu školicu, te ljutnje što je mene, mladu ambicioznu učiteljicu, punu elana i želje za dokazivanjem, život bacio u jednu takvu zabit.

Plačući sam išla u školu i vraćala se kući i brojila dane do kraja školske godine. Izdržala sam nekako tu godinu, oprostila se s roditeljima, dobila malo drvo života i zlatnu narukvicu, poželjela im ugodan život tamo, a sebi da se nikada više ne vratim.

No, stjecajem okolnosti, moja oholost je splasnula činjenicom da posla nema baš tako na biranje kako sam ja zamišljala i ustvari bila sretna što ću, naravno -  dok ne iskrsne nešto bolje, tamo još malo raditi.

I tako... to malo drvo života sam već dva puta morala srezati  jer mi je izraslo do stropa, idu godine, a ja još uvijek u svojoj maloj školici.

Malo-pomalo upoznala sam djecu, ljude, uspostavila lijepu suradnju s roditeljima, uredila školicu po svom ukusu i čovjek ne bi vjerovao kako mu se ono što je na prvu izgledalo kao nešto krajnje negativno može tako uvući pod kožu i tako se zavoljeti.

Tko bi mislio da će mi zaigrati srce svaki puta kada se nakon ljetnih praznika prvi put krenem penjati vijugavom cesticom prema svojoj školici, baš kao da se vraćam svom drugom domu?

Osjećam se postiđeno za sve trenutke kada sam mislila da sam iznad tih ljudi i iznad te djece, te da oni nisu dovoljno dobri za moje ambicije. Ta djeca su itekako vrijedna svakog truda uloženog u njih, pa makar konačni rezultati bili i slabiji.

Ono što me rastužuje je kada iz ove svoje perspektive slušam o neisplativosti malih škola: toliko i toliko kuna stoji ta škola, pa se onda zbraja, oduzima, množi dijeli, kune s djecom, djeca s kunama...  Sve puste brojke na papiru, računica jasna, a ja se pitam koliko kuna vrijedi činjenica da ukidanjem škole selo počinje polagano ali sigurno odumirati, koliku vrijednost ima smijeh, pjesma i graja što iz škole odjekuju selom, koliko stoji osjećaj kada imate školsku priredbu, a ta priredba je glavni događaj u selu i još bezbroj lijepih stvari koje tamo svakodnevno doživljavam.

Nadam se samo da će oni koji važu i mjere moći shvatiti koliko se jedna mala školica čovjeku može uvući u srce i da će razmišljati dalje od  tek - brojki na papiru.

 

       Lidija Matić, OŠ Antun Mihanović, Nova Kapela, Batrina, 
                 PŠ Donji Lipovac

 
Kaže naš Ustav RH ovako:
*Narodne novine,br.41, 2001.godine Članak 38.
Jamči se sloboda mišljenja i izražavanja misli.
Sloboda izražavanja misli obuhvaća osobito slobodu tiska i drugih sredstava priopćavanja, slobodu govora i javnog nastupa i slobodno osnivanje svih ustanova javnog priopćavanja.


Čitajući te riječi, uvijek se zamislim ili još bolje slušajući mlade ljude dok pričaju o Ustavu, pomislim znaju li uopće značenje pročitanih (i naučenih) riječi.

Imamo li mi učitelji to temeljno pravo?
Možemo li javno nastupiti (pozivajući se na Ustav) ili se skrivamo u mišjim rupama? Kolika je naša sloboda, a kolika poslušnost?
I mnoštvo pitanja leti kroz moju glavu…

Jer ja sam jedna od tih miševa, odavno odbacila neke revolucionarne želje da bude bolje da se izborim za ono što znam da je pravedno.
Teško je biti revolucionar dok ovisiš o plaći, dok ovisiš o mogućnosti da postaneš tehnološki višak, dok kriteriji našeg rada nisu baždareni, ne postoje već se sastoje od „pokvarenog telefona“ iznošenja informacija.

Čime procijeniti nečiju uspješnost? Nagradama, diplomama, radom, znanjem, obrazovanjem ili člankom objavljenim u javnom sredstvu priopćavanja, javnim istupom ili političkom podobnošću.

Učiteljska stranka je stranka rada, svakog jutra od 7.30., stranka odgoja mladih,moralnih i vrijednih ljudi, stranka stalnog napretka-učenja novog, stranka otvorenog srca prema svima, učitelji ne pripadaju nikome, osim svojim učenicima i obiteljima.

I tako kad te male glave učite o domovini, naučite ih da će se jednom rad cijeniti, da će se moći slobodno u medijima istupiti, da prate svog učitelja i dobit će najbolji vodič prema budućnosti…
Izvirite iz mišje rupe (i ja ću probati s vama), možda još trunke Ustava u ovoj državi netko poštuje, i osvane nam ljepši i bolji dan…
Sandra Vuk, OŠ AŠ Zagreb