Još kao pripravnik dobila sam posao u ovoj mojoj školici, u jednom selu tako malom da ga nećete pronaći niti na zemljopisnoj karti. I sada se svježe sjećam svoga razočarenja kada sam vidjela to malo selo i staru oronulu školicu, te ljutnje što je mene, mladu ambicioznu učiteljicu, punu elana i želje za dokazivanjem, život bacio u jednu takvu zabit.
Plačući sam išla u školu i vraćala se kući i brojila dane do kraja školske godine. Izdržala sam nekako tu godinu, oprostila se s roditeljima, dobila malo drvo života i zlatnu narukvicu, poželjela im ugodan život tamo, a sebi da se nikada više ne vratim.
No, stjecajem okolnosti, moja oholost je splasnula činjenicom da posla nema baš tako na biranje kako sam ja zamišljala i ustvari bila sretna što ću, naravno - dok ne iskrsne nešto bolje, tamo još malo raditi.
I tako... to malo drvo života sam već dva puta morala srezati jer mi je izraslo do stropa, idu godine, a ja još uvijek u svojoj maloj školici.
Malo-pomalo upoznala sam djecu, ljude, uspostavila lijepu suradnju s roditeljima, uredila školicu po svom ukusu i čovjek ne bi vjerovao kako mu se ono što je na prvu izgledalo kao nešto krajnje negativno može tako uvući pod kožu i tako se zavoljeti.
Tko bi mislio da će mi zaigrati srce svaki puta kada se nakon ljetnih praznika prvi put krenem penjati vijugavom cesticom prema svojoj školici, baš kao da se vraćam svom drugom domu?
Osjećam se postiđeno za sve trenutke kada sam mislila da sam iznad tih ljudi i iznad te djece, te da oni nisu dovoljno dobri za moje ambicije. Ta djeca su itekako vrijedna svakog truda uloženog u njih, pa makar konačni rezultati bili i slabiji.
Ono što me rastužuje je kada iz ove svoje perspektive slušam o neisplativosti malih škola: toliko i toliko kuna stoji ta škola, pa se onda zbraja, oduzima, množi dijeli, kune s djecom, djeca s kunama... Sve puste brojke na papiru, računica jasna, a ja se pitam koliko kuna vrijedi činjenica da ukidanjem škole selo počinje polagano ali sigurno odumirati, koliku vrijednost ima smijeh, pjesma i graja što iz škole odjekuju selom, koliko stoji osjećaj kada imate školsku priredbu, a ta priredba je glavni događaj u selu i još bezbroj lijepih stvari koje tamo svakodnevno doživljavam.
Nadam se samo da će oni koji važu i mjere moći shvatiti koliko se jedna mala školica čovjeku može uvući u srce i da će razmišljati dalje od tek - brojki na papiru.
Lidija Matić, OŠ Antun Mihanović, Nova Kapela, Batrina,
PŠ Donji Lipovac
Plačući sam išla u školu i vraćala se kući i brojila dane do kraja školske godine. Izdržala sam nekako tu godinu, oprostila se s roditeljima, dobila malo drvo života i zlatnu narukvicu, poželjela im ugodan život tamo, a sebi da se nikada više ne vratim.
No, stjecajem okolnosti, moja oholost je splasnula činjenicom da posla nema baš tako na biranje kako sam ja zamišljala i ustvari bila sretna što ću, naravno - dok ne iskrsne nešto bolje, tamo još malo raditi.
I tako... to malo drvo života sam već dva puta morala srezati jer mi je izraslo do stropa, idu godine, a ja još uvijek u svojoj maloj školici.
Malo-pomalo upoznala sam djecu, ljude, uspostavila lijepu suradnju s roditeljima, uredila školicu po svom ukusu i čovjek ne bi vjerovao kako mu se ono što je na prvu izgledalo kao nešto krajnje negativno može tako uvući pod kožu i tako se zavoljeti.
Tko bi mislio da će mi zaigrati srce svaki puta kada se nakon ljetnih praznika prvi put krenem penjati vijugavom cesticom prema svojoj školici, baš kao da se vraćam svom drugom domu?
Osjećam se postiđeno za sve trenutke kada sam mislila da sam iznad tih ljudi i iznad te djece, te da oni nisu dovoljno dobri za moje ambicije. Ta djeca su itekako vrijedna svakog truda uloženog u njih, pa makar konačni rezultati bili i slabiji.
Ono što me rastužuje je kada iz ove svoje perspektive slušam o neisplativosti malih škola: toliko i toliko kuna stoji ta škola, pa se onda zbraja, oduzima, množi dijeli, kune s djecom, djeca s kunama... Sve puste brojke na papiru, računica jasna, a ja se pitam koliko kuna vrijedi činjenica da ukidanjem škole selo počinje polagano ali sigurno odumirati, koliku vrijednost ima smijeh, pjesma i graja što iz škole odjekuju selom, koliko stoji osjećaj kada imate školsku priredbu, a ta priredba je glavni događaj u selu i još bezbroj lijepih stvari koje tamo svakodnevno doživljavam.
Nadam se samo da će oni koji važu i mjere moći shvatiti koliko se jedna mala školica čovjeku može uvući u srce i da će razmišljati dalje od tek - brojki na papiru.
Lidija Matić, OŠ Antun Mihanović, Nova Kapela, Batrina,
PŠ Donji Lipovac
RSS Feed