Prolazi i 35. radni dan između đačkih klupa, prvašića i nas koji pokušavamo ići u korak s njima.
Uz posao koji toliko volim nad glavom mi visi velika školska administracija kao iz crtića kad nad glavnim likom stoji teret od nekoliko tona.
Svaki dan umjesto veselog i prpošnog DOBRO JUTRO, novi papir na stolu, novi broj, upisuj nova imena i uvijek s porukom HITNO.
Kad i uđem u razred i kad njih dvadeset i šest veselo uzvikne: Dobro jutro učiteljice!; pomislim, zbog ovog zvuka sam tu među njima,ali...
Već u sljedećim trenucima treba upisivati nastavne teme, ključne pojmove, učenike kojih nema, saslušati razne razloge, prebrojati sate i ponekad tu veliku zelenu knjigu samo odgurnem od sebe.
Ono što ne učinim kad treba svakim danom se množi, ima sve više, nakuplja se kao neobrisana prašina, iskače iz mojih planova, prijeti crvenim slovima na kraju dnevnika.
A nove generacije djece (po riječima profesora struke), odrasle na raznim umjetnim vrstama hrane i mlijeka traže me 100%, da u svakom trenutku od 45 minuta budem posvećena njima, znam odgovore na sva pitanja, ne skidam pogled s njih i budem "sretna i nasmješena".
Pa gledam ta mala lica, ta pisma koja mi pišu prvim slovima koja smo naučili, tu sreću kad uđem u prostoriju, pa zaboravljam na papire, administraciju, izvanškolske aktivnosti, grupe i grupice, roditeljske sastanke koje nisam upisala i budem učiteljica, samo, jedino i čisto to; UČITELJICA!
Sandra Vuk, OŠ AŠ, Zagreb
Uz posao koji toliko volim nad glavom mi visi velika školska administracija kao iz crtića kad nad glavnim likom stoji teret od nekoliko tona.
Svaki dan umjesto veselog i prpošnog DOBRO JUTRO, novi papir na stolu, novi broj, upisuj nova imena i uvijek s porukom HITNO.
Kad i uđem u razred i kad njih dvadeset i šest veselo uzvikne: Dobro jutro učiteljice!; pomislim, zbog ovog zvuka sam tu među njima,ali...
Već u sljedećim trenucima treba upisivati nastavne teme, ključne pojmove, učenike kojih nema, saslušati razne razloge, prebrojati sate i ponekad tu veliku zelenu knjigu samo odgurnem od sebe.
Ono što ne učinim kad treba svakim danom se množi, ima sve više, nakuplja se kao neobrisana prašina, iskače iz mojih planova, prijeti crvenim slovima na kraju dnevnika.
A nove generacije djece (po riječima profesora struke), odrasle na raznim umjetnim vrstama hrane i mlijeka traže me 100%, da u svakom trenutku od 45 minuta budem posvećena njima, znam odgovore na sva pitanja, ne skidam pogled s njih i budem "sretna i nasmješena".
Pa gledam ta mala lica, ta pisma koja mi pišu prvim slovima koja smo naučili, tu sreću kad uđem u prostoriju, pa zaboravljam na papire, administraciju, izvanškolske aktivnosti, grupe i grupice, roditeljske sastanke koje nisam upisala i budem učiteljica, samo, jedino i čisto to; UČITELJICA!
Sandra Vuk, OŠ AŠ, Zagreb
RSS Feed