Picture
Još kao pripravnik dobila sam posao u ovoj mojoj školici, u jednom selu tako malom da ga nećete pronaći niti na zemljopisnoj karti.  I sada se svježe sjećam svoga razočarenja kada sam vidjela to malo selo i staru oronulu školicu, te ljutnje što je mene, mladu ambicioznu učiteljicu, punu elana i želje za dokazivanjem, život bacio u jednu takvu zabit.

Plačući sam išla u školu i vraćala se kući i brojila dane do kraja školske godine. Izdržala sam nekako tu godinu, oprostila se s roditeljima, dobila malo drvo života i zlatnu narukvicu, poželjela im ugodan život tamo, a sebi da se nikada više ne vratim.

No, stjecajem okolnosti, moja oholost je splasnula činjenicom da posla nema baš tako na biranje kako sam ja zamišljala i ustvari bila sretna što ću, naravno -  dok ne iskrsne nešto bolje, tamo još malo raditi.

I tako... to malo drvo života sam već dva puta morala srezati  jer mi je izraslo do stropa, idu godine, a ja još uvijek u svojoj maloj školici.

Malo-pomalo upoznala sam djecu, ljude, uspostavila lijepu suradnju s roditeljima, uredila školicu po svom ukusu i čovjek ne bi vjerovao kako mu se ono što je na prvu izgledalo kao nešto krajnje negativno može tako uvući pod kožu i tako se zavoljeti.

Tko bi mislio da će mi zaigrati srce svaki puta kada se nakon ljetnih praznika prvi put krenem penjati vijugavom cesticom prema svojoj školici, baš kao da se vraćam svom drugom domu?

Osjećam se postiđeno za sve trenutke kada sam mislila da sam iznad tih ljudi i iznad te djece, te da oni nisu dovoljno dobri za moje ambicije. Ta djeca su itekako vrijedna svakog truda uloženog u njih, pa makar konačni rezultati bili i slabiji.

Ono što me rastužuje je kada iz ove svoje perspektive slušam o neisplativosti malih škola: toliko i toliko kuna stoji ta škola, pa se onda zbraja, oduzima, množi dijeli, kune s djecom, djeca s kunama...  Sve puste brojke na papiru, računica jasna, a ja se pitam koliko kuna vrijedi činjenica da ukidanjem škole selo počinje polagano ali sigurno odumirati, koliku vrijednost ima smijeh, pjesma i graja što iz škole odjekuju selom, koliko stoji osjećaj kada imate školsku priredbu, a ta priredba je glavni događaj u selu i još bezbroj lijepih stvari koje tamo svakodnevno doživljavam.

Nadam se samo da će oni koji važu i mjere moći shvatiti koliko se jedna mala školica čovjeku može uvući u srce i da će razmišljati dalje od  tek - brojki na papiru.

 

       Lidija Matić, OŠ Antun Mihanović, Nova Kapela, Batrina, 
                 PŠ Donji Lipovac

 
Picture
Prolazi i 35. radni dan između đačkih klupa, prvašića i nas koji pokušavamo ići u korak s njima.
Uz posao koji toliko volim nad glavom mi visi velika školska administracija kao iz crtića kad nad glavnim likom stoji teret od nekoliko tona.
Svaki dan umjesto veselog i prpošnog DOBRO JUTRO, novi papir na stolu, novi broj, upisuj nova imena i uvijek s porukom HITNO.
Kad i uđem u razred i kad njih dvadeset i šest veselo uzvikne: Dobro jutro učiteljice!; pomislim, zbog ovog zvuka sam tu među njima,ali...

Već u sljedećim trenucima treba upisivati nastavne teme, ključne pojmove, učenike kojih nema, saslušati razne razloge, prebrojati sate i ponekad tu veliku zelenu knjigu samo odgurnem od sebe.
Ono što ne učinim kad treba svakim danom se množi, ima sve više, nakuplja se kao neobrisana prašina, iskače iz mojih planova, prijeti crvenim slovima na kraju dnevnika.
A nove generacije djece (po riječima profesora struke), odrasle na raznim umjetnim vrstama hrane i mlijeka traže me 100%, da u svakom trenutku od 45 minuta budem posvećena njima, znam odgovore na sva pitanja, ne skidam pogled s njih i budem "sretna i nasmješena".
Pa gledam ta mala lica, ta pisma koja mi pišu prvim slovima koja smo naučili, tu sreću kad uđem u prostoriju, pa zaboravljam na papire, administraciju, izvanškolske aktivnosti, grupe i grupice, roditeljske sastanke koje nisam upisala i budem učiteljica, samo, jedino i čisto to; UČITELJICA!

Sandra Vuk, OŠ AŠ, Zagreb